UniSex Magazin

Djevojčice su često vaspitavane da budu dobre, poslušne i fine, a u to spada i način izražavanja. Biti fin, imati lijepe manire i pristojno se izražavati, jeste veoma pozitivna stvar; problem s pristojnim izražavanjem je što u sebe često uključuje fraze koje su zapravo samounižavajuće, pa bi ih ipak trebalo izbjegavati.

Na šta mislimo? Recimo, na večito “izvinite”. “Izvinite, znate li možda koliko ima sati?”, “Izvinite, da li biste mi mogli reći…?”, “Izvini, možeš li da mi dodaš…?”, sve je to veoma učtivo, i ako na taj način povremeno formulišete pitanje, nije problem. Međutim, ako se svaki čas izvinjavate, i to za svaku sitnicu, kao što je strahovito uznemiravanje koje prouzrokujete molbom nekome da vam doda slanik koji stoji pored njega/nje, dovodite sebe u situaciju da se, na nesvjesnom nivou, konstantno osjećate krivim za nešto, kao da ste vječito na smetnji i stalno nekog uznemiravate. Zato ne bi bilo loše izbaciti takvu vrstu “izvini” iz upotrebe (naravno da ćete se izviniti kad napravite grešku), izuzev ako se obraćate nepoznatima. Saradnicima, djeci, partneru, prijateljima, roditeljima i rodbini zaista nemate zbog čega da se svaki čas izvinjavate.

Riječ “samo” takođe često dovodi do samounižavanja ako pričate o sebi. Na primjer: “Ja sam samo domaćica”. Šta je tu “samo”? Brinete se za kuću i porodicu, obavljate gomilu kućnih poslova, trčkarate oko supruga i djece, trudite se da život svima bude ljepši i prijatniji, da su potrebe svih članova porodice zadovoljene… Zar je to nešto nebitno, pa da treba reći “samo”? Isto važi i za gomilu poslova (”samo sekretarica”, “samo frizerka”…) koji vam možda neće donijeti Nobelovu nagradu, ali su i te kako bitni i neophodno ih je obaviti.

Slične su i riječi kojima izražavate nesigurnost. “Mislim da to mogu da obavim”, “Vjerujem da ću umjeti” i slično. Svaki put kad izgovorite nešto te vrste, snižavate svoje samopouzdanje. Sačuvajte takvo izražavanje za situacije kada smatrate da se zaista radi o nečemu izuzetno velikom i da vam je neophodno da se unaprijed “pokrijete” za slučaj eventualnog neuspjeha, a inače zaboravite na takve formulacije.

Ukratko: učtivost i oprez - da, naravno, ali ne u toj mjeri da same sebi počnete da djelujete kao polusposobna ili nesposobna guska koja je svima stalno na smetnji.

Ne živite samo za tuđe zadovoljstvo

Mnogo je žena koje čine jako mnogo za druge, a ne čine skoro ništa za sebe. To je loše, jer dovodi do toga da se one osjećaju nezadovoljno, da emotivno stalno budu iscrpljene, a često i ne usreće one za koje su nešto učinile.

Djevojčice često vaspitavaju tako da treba da budu “dobre”, to jest, da rade ono što se očekuje od njih. Učiniti ovo mami za ljubav, ono baki za ljubav, tetki za ljubav… A za sebe? Malo kada im se kaže kako da učine nešto za sebe. Činiće njihovi roditelji, bake, deke, rodbina dosta toga (ili ponešto, zavisi od okruženja u kome se raste) za njih, ali će ih češće podučavati tome kako da nešto učine za tuđe nego za sopstveno zadovoljstvo. To se nastavi i kad djevojčica odraste - roditelji bi htjeli da se ona uda za tog uspješnog advokata, a ne za onog momka koji je simpatičan i dobar, ali je samo konobar; htjeli bi da ona bude doktor, a ne da se bavi šminkanjem ljudi (iako ona obožava da šminka ljude); kao djetetu su joj govorili da se druži s onom dobrom djevojčicom koja ide u muzičku školu i svira klavir, a ne s onom što igra fudbal s dječacima i vječito su joj zbog toga noge u modricama… Srećom pa je ovakav način vaspitavanja djece danas manje zastupljen nego nekad, ali ga i dalje ima previše.

Rezultat? Sva ženina energija ide u to da zadovolji druge, pa se sama osjeća nezadovoljno. Plus, pošto smatra da treba da čini za druge, a ne za sebe, dolazi i do potpuno bezveznih situacija; na primjer, skuhaće partneru jelo koje on voli, a ona ne voli, partner će, recimo, jesti negdje drugdje jer se zadržao na poslu i nije gladan kad dođe kući, a ona će se osjećati loše jer je toliko energije uložila u tuđe zadovoljstvo, a nema čak ni satisfakciju da je ta osoba stvarno zadovoljna. Ona se, praktično, žrtvuje za njega, a on ništa. Ili, dolaziće do situacija da žena ne smije ni samoj sebi da prizna da nešto radi za sebe; recimo, dok djeca dođu iz škole, ona je gladna (naravno, neće jesti prije toga, kako da jede prije svoje djece?), pa će da ih tjera da smjesta jedu, iako bi se djeca radije prvo “izduvala”, a sve to s obrazloženjem da se ona namučila da im jelo bude spremno čim dođu (ma sigurno su gladni, kako da ne budu gladni?), a oni sad nešto izvoljevaju i razvlače se.

Šta učiniti? Zaboraviti na ideju da se treba žrtvovati za drage osobe i sve činiti za njihovo zadovoljstvo. Ta ideja vas čini nezadovoljnim, a za drage osobe je više opterećenje nego bilo šta drugo - posle toga oni treba da se osjećaju krivim jer nešto u nekom trenutku ne žele, a vi ste se, eto, namučili zbog njih. Svakako da će biti situacija kada je nešto potrebno učiniti za druge - nećete se izležavati i uživati u relaks-masaži ako treba da odvedete bolesno dijete ljekaru - ali je vrlo često najbolje ako činite ono što pruža zadovoljstvo vama ili ono što pruža zadovoljstvo i vama i drugima (na primjer, kuhanje nekog jela koje se dopada cijeloj porodici ili jela u kome ima različitih sastojaka pa će se za svakog naći nešto što voli). Tada ćete biti sretni i zadovoljni, a i svi oni koji vas vole uživaće u vašoj sreći.

A oni koji zahtjevaju da se odreknete nečega što vama zaista puno znači zato što bi se njima baš dopalo da učinite nešto drugo? Izuzev ako se radi o ugrožavanju životnih potreba male djece za koju ste vi odgovorni, trebalo bi da se za sopstveno zadovoljstvo pobrinu sami - a ne preko vaših leđa.

Popularity: 7% [?]